Bijeljina, drugi grad po veličini u Srpskoj, nema dnevni centar ni društveni starački dom. Ljudi u trećoj životnoj dobi koji nemaju bližih srodnika preostaju privatni domovi koji nude usluge po mjesečnoj cijeni od 600 do 1.000 maraka. Problem je što većina penzionera od skromnih primanja ne mogu sebi da priušte taj luksuz.
Prema podacima gradskog udruženja, od 15.505 penzionera u Bijeljini, 12.421 ima primanja manja od 500 maraka. Inicijativa za otvaranje doma za zbrinjavanje starih lica lošijeg socijalnog statusa, pokrenuta prije nekoliko godina, nikada nije zaživjela. Kada su starost i bolest zakucali na njegova vrata, Mlađo Panić iz semberskog sela Bjeloševac nije imao dilemu.
Odlučio se za smještaj u starački dom. – Svoja kućica je svoja slobodica, ali ovdje mi je mnogo bolje. Pripremaju mi obroke, imam 24-očasovnu medicinsku pomoć. Teška je i usamljenost, pa mi je i društvo veoma dragocjeno. Imam s kim progovoriti, popiti čaj – kaže starac. Mnogi usluge doma koriste samo tokom zime ili dok se ne oporave od bolesti. – Najgore je zimi. Zapada snijeg, pa se ne može mrdnuti. Ovdje imam svu potrebnu njegu. Budem po dva, tri mjeseca, pa se vratim u selo – kaže Milivoje Jugović iz Čengića. Nekima je penzija dovoljna da izmire troškove doma, a drugima plaćaju djeca.
Najviše je, nažalost, onih koji ne mogu sebi da priušte boravak u nekom od staračkih domova. Za penzionere sa skromnim primanjima i pripadnike boračke populacije cijene u privatnim staračkim domovima su previsoke. Udruženje penzionera odavno je iniciralo otvaranje ustanove za smještaj ove populacije. Član Upravnog odbora Udruženja penzionera grada Bijeljina Momčilo Krasavac kaže da je za realizaciju ovog projekta neophodna podrška nadležnih, ali je ona izostala. – Predlagali smo da se dom otvori na nekoliko lokacija, napuštenih škola, preduzeća. Dom ne mora biti u gradu, može biti i na selu. Međutim, problem je novac i što je ova populacija nekako nepravedno zapostavljena. Novac se nekako pronađe za neke druge kategorije, ali ne i za izgradnju staračkog doma – kaže Krasavac.
Dodaje da je većina penzionera u teškom položaju, bolesni su, sa nedovoljnim primanjima, a ima dosta i onih bez srodnika i bez imovine. Za 25 socijalno ugroženih bez srodnika smještaj u nekom od privatnih domova, koji imaju dozvolu od resornog ministarstva, plaća Centar za socijalni rad. Rukovodilac Odjeljenja za socijalnu zaštitu ove ustanove Mila Stojanović podsjeća da su se nekada starija lica zbrinjavala u državne domove u Istočnom Sarajevu, Prijedoru, ali da je ta praksa pokazala i loše strane. – Pored toga što ih izmještamo iz vlastitog doma, mi ih i socijalno isključujemo iz njihovog društva i miljea. Zato bi društveni dom za stare u Bijeljini bio od višetrukog značaja za naše korisnike – kaže Stojanović.
Potrebna republička pomoć
Strategijom razvoja Grada Bijeljina planirana je izgradnja staračkog doma, ali taj projekat se ne može realizovati bez podrške i pomoći nadležnih republičkih institucija, tvrde nadležni. Iz Gradske uprave je prethodnih godina najavljivano da će uz pomoć donatora pokušati da obezbijede sredstva za otvaranje Doma za smještaj socijalno ugroženih, kao i zakonske pretpostavke da ova ustanova bude ekonomski održiva, ali sve je ostalo samo na obećanjima.
U nedostatku društvenog doma, od velike pomoći bio bi bar dnevni centar, u kojem bi stara lica bila zbrinuta u periodu kada njihovi članovi porodica rade. Ova inicijativa Društva gerontologa nikada nije realizovana. Neophodno je što prije izraditi Strategiju brige o starim licima koja bi sadržavala i socijalnu kartu stanovništva, upozoravaju iz nevladinih organizacija koje brinu o starim licima.
