Niko nas više ne posjećuje niti pita kako smo, priča Petar Đurić (59) iz bijeljinskog sela Ljeljenča, koji se sa bolešću i teškom svakodnevicom i dalje bori zajedno sa sinom Gojkom (14), a koji je u regionu stekao nadimak Dječak Hrabrost.
Potresna priča ovog složnog dvojca, još 2013. godine, kada je Gojko kao osmogodišnjak pomagao svom ocu, rastopila je i najhladnija srca, ali ni šest godina kasnije nema ohrabrujući epilog, izuzev toga što je dječak sve veći i jači, a pritom je još vrijedan i čestit. “Ni dan-danas noga mi baš nije dobro. Krećem se, ali kada me zaboli, onda uzmem štaku. Još mi rana nije zamladila, curi. Ne idem u bolnice, ima jedna žena iz Teslića koja mi daje neku mast, njom mažem nogu i to tako održavam”, ističe za “Nezavisne” Petar Đurić, koji je 2012. godine u šumi sijekući drva slomio nogu i tada je počela njegova golgota.
Njega i njegovog sina prije desetak godina napustila je supruga, odnosno majka, te su prepušteni sami sebi. Petar je ponosan na svog Gojka. “Gojko je sada veliki momak. On me sluša, vrijedan je. U kućnim poslovima sve mi pomogne. Nemamo nikakvog prihoda, ništa nemamo. Moramo trpjeti i raditi pomalo da bismo nešto i imali. Nema nam ko drugi pomoći. Sami smo nas dvojica. Niko nam više ne dolazi, nema niko ni da nas nazove, da nas pita kako smo, kako živimo”, rekao je Petar te dodao da u zimu ulaze sa malo drva, zbog čega namjeravaju da odu u šumu kako bi pripremili još ogreva.
Njemu i njegovom sinu pomoć bi, priča nam, dobro došla. “Kako bi nam god neko mogao pomoći, bilo bi nam od koristi”, naglašava Petar te dodaje da mu je najvažnije da mu sin stekne diplomu i jednog dana ima posao. Gojko je danas deveti razred. Sa ocem već razmišlja o tome koju srednju školu bi bilo najbolje da upiše.
“Idem u školu, dobre su ocjene. Još nisam siguran koju ću srednju školu upisati, ali ćemo gledati da to bude neka kako bih lakše pronašao posao. Želja mi je da možda budem vozač kamiona. Kad dođem iz škole, raspremim se, jedem, uradim šta treba po kući, pomognem ocu”, ističe Gojko te dodaje da mu je trenutno najpotrebniji računar. Gojko Đurić, podsjetimo, 2013. godine dobio je nagradu “Nezavisnih novina” “Jelena Trikić – Majka Hrabrost”, koja se dodjeljuje za podvig godine. Krajem te godine on i otac su se uselili u svoju novu kuću, a čiju su izgradnju finansirali grad Bijeljina i mnogi sponzori, ali su ih, ističu, u međuvremenu svi zaboravili i svaka pomoć bi im dobro došla.
Izvor: Nezavisne.com
