Ekonomska škola u Bijeljini je od 2013. godine uvela elektronski dnevnik u svoj rad i svi potrebni podaci se unose, ali interes javnosti i roditelja za podatke iz elektronskog dnevnika nije bio preterano veliki, kaže direktor ove škole Duško Đurić.
„Ekonomska škola od 2013. godine ima elektronski dnevnik. Tada je bio prijedlog da još jedna škola u Bijeljini uvede ovu vrstu dnevnika, ali je samo naša škola primijenila ovu ideju. Ono što moram da istaknem je da mi imamo znanja i da smo unosili sve potrebne podatke, ali interes javnosti i roditelja nije bio preterano veliki. Možda je razlog to što javnost nije bila dovoljno informisana o tome da se na ovaj način može doći do informacija“, kaže Đurić.
Đurić smatra da elektronski dnevnik u ovoj školskoj godini, ali i poslije nekih intervencija koje je izvršilo nadležno ministarstvo na njegovom ažuriranju i boljem funkcionisanju, dobija neku drugu dimenziju i, kako kaže, opsežniju svrhu koju ima u svom opsegu djelatnosti.
„Očekujem da će u narednom periodu, poslije ove godine i nakon uvođenja elektronskog dnevnika u 12 srednjih škola i 72 osnovne škole, interes javnosti postati značajniji i da ćemo imati i veći interes onih koji gledaju podatke na elektronskom dnevniku. Podsjetiću vas da je u nekim državama potpuno isključen dnevnik u klasičnom smislu“, kaže Đurić.
Elektronski dnevnik će uozbiljiti sve aktere
Na pitanje kakva su očekivanja od elektronskog dnevnika i šta su zapravo prednosti ove ideje, direktor Ekonomske škole kaže da se očekuje da će se svi akteri u ovom procesu uozbiljiti, i kontrolni akteri i same škole, koje će voditi računa da svi podaci budu relevantni, kao i profesori i učenici.
„Očekuje se da će se učenici uozbiljiti zbog te mogućnosti da roditelji u svakom času moga da dobiju pravovremenu informaciju o tome kakav je njihov uspjeh. Sa druge strane, i škola i profesori će imati veću odgovornost da podaci koje unose u elektronski dnevnik zaista budu relevantni“, kaže Đurić i napominje da je, prema pravilniku o uvođenju te elektronske dokumentacije, rok za unošenje podataka o izrečenim vaspitno-disciplinskim mjerama, ocjenama, 14 dana.
„Mi insistiramo i vjerovatno ćemo i uvesti to da profesori odmah po dobijanju ocjene, odnosno po izricanju vaspitno-disciplinske mjere i opravdanju časova, unose te podatke. Tako da će ta fluidnost informacija biti konstantna i sve će na vrijeme biti prezentovano tamo gdje treba“, objašnjava Đurić.
Prema mišljenju Đurića, uvođenje elektronskog dnevnika ne treba svesti samo na elektronski dnevnik, nego je, zapravo, riječ o čitavom spektaru djelatnosti škola, odnosno uvezivanju rada minastartava i škola u jedinstvenu cjelinu.
„Osim elektronskog dnevnika, to je jedan širi sistem Eduis, gdje su podaci o zaposlenim radnicima, a i plate idu preko toga. Takođe, godišnji program rada škole je involviran u Eduis, a jedan segment toga je elektronski dnevnik“, objašnjava Đurić.
Vođenje elektronskog dnevnika nije komplikovano
Direktor bijeljinske Ekonomske škole objašnjava na koji način funkcioniše posao sa elektronskim dnevnikom, ističući da nije ništa komplikovano.
„Prema našem zakonu, postoje dva oblika vođenja evidencije – klasično, u pisanom obliku i elektronsko vođenje evidencije, tako da su to dva paralelna kolosjeka. Kada roditelj dođe u školu, imamo administratora, profesora koji se bavi podacima. On unosi sve potrebne podatke, i administrator ima šifre koje se mijenjaju svakih 15 dana“, objašnjava Đurić i dodae da svi profesori dobijaju šifre za unošenje podataka.
„Kada profesori unesu sve podatke, onda svaki učenik dobija šifru, odnosno roditelj na roditeljskom sastanku dobija šifru, preko koje može pristupiti elektronskom dnevniku i doći do informacija. Rad sa elektronskim dnevnikom nije komplikovan. Na početku je bio malo veći pritisak da se unesu svi podaci, ali poslije je sve jednostavnije“, kaže Đurić.
Najveći problem informatičke mogućnosti škola
Kao osnovni problem sa uvođenjem elektronskog dnevnika, direktor Ekonomske škole navodi informatičke mogućnosti škola.
On ističe da je Ekonomska škola u Bijeljini specifična, jer ima 160 računara i svake godine nabavlja veliki broj računara, ali i napominje da ima škola koje imaju svega dva, tri računara.
„Zapravo, postavlja se pitanje koliko je sve to moguće, jer ministarstvo finansijski ne prati ovaj postupak, bar što se tiče srednjih škola. Svi resursi su naši, oni traže računare za unošenje podataka i ljude koji će to raditi, a to je nova aktivnost u okviru redovnih obaveza. Ne kažem da to nije dobra ideja, ali potrebno je da to ljudi savladaju“, smatra Đurić.
