Agencija, naime, navodi da je u posjedu poverljive prepiske šefa Misije za istrage zločina iz Skoplja i Prištine Emona Smita sa šefom Misije za istrage Patrikom Lopezom Teresom u kojoj Smit, na Teresov zahtjev, dostavlja izveštaj o ishodu razgovora koje je imao sa šefom Unmikovog Odjeljenja za pravdu Polom Kofijem u vezi sa zločinima na Kosovu i Metohiji, sa posebnim osvrtom na “žutu kuću”.
Jedan od svjedoka trgovine organima na Kosovu i Metohiji do detalja je ispričao kako je kao vozač i stražar 1999. i 2000. bio poslat najmanje tri puta u oblast Burela u Albaniji, gdje su držani zatočeni Srbi, životne dobi od 25 do 35 godina, svi dovezeni sa područja KiM, koje su prethodno oteli ili zarobili pripadnici terorističke OVK, pa su forenzičari Unmika znali za slučaj “žuta kuća”, navodi Srna.
U izvještaju se navodi da je svedok pod brojem “3” opisao jedan “izlet”, kada je vozio pretpostavljenog operativca OVK do kuće južno od Burela, gdje je nadzirao zakopavanje i premještanje ljudskih ostataka koji su bili u crnim mrtvačkim vrećama.
Svjedok je iz vozila posmatrao kako je oko 20 ljudskih leševa zakopano na malom groblju na oko kilometar od te kuće. Svjedok je identifikovao tog operativca OVK kao Besima Vokšija.
Dalje se navodi da je svjedok od pokazanih deset kuća sa različitih lokacija iz Albanije bez dvoumljenja identifikovao “žutu kuću” kao što su to prije njega uradili ostali svjedoci, iako je u međuvremenu “žžuta kućaž prefarbana bijelom bojom”.
U nastavku Smitovog izvještaja navodi se da svjedok “N”, vozač, posjeduje lično znanje o nekoliko isporuka u Albaniju i da je on precizno naveo koordinate lokacije masovnih grobnica.
Navodi se da se transport na lokaciji pod brojem jedan “masovne grobnice /više njih/”, dogodio oko 2. avgusta 1999. godine. Svjedok je ispričao da su tijela dovezena iz oblasti Peći na lokaciju u okolini Tropoja, koju je potom opisao.
Prema izvještaju, na lokaciju Kukeš dovožena su tijela iz oblasti Suve Reke. Svjedok “N” je vidio tijela umotana u sivu vojničku ćebad. Prema njegovim riječima, uglavnom su bili muškarci, nekoliko žena, a tijela su bila posuta “kaporit” praškom da suzbiju smrad.
Svjedok je sa Smitom i njegovim timom dolazio do lokacije i tom prilikom opisao logor koji je prethodno bio lociran na drugoj strani planine u blizini izvora rječice koja teče prema području Kosova i Metohije.
U izvještaju se ističe da su većina zarobljenika u tom logoru, prema riječima svjedoka, bili pripadnici MUP Srbije i Vojske Jugoslavije, koji su prethodno držani u selu Žiža na području Kosova i Metohije, a u Albaniju su prebačeni početkom jula te godine.
Svjedok je ispričao da mu je izvjesni Miliri rekao da su neki prisiljivani da rade do smrti, potom zakopavani u blizini mjesta gdje je on “izbacivao svoj tovar”. Svjedok je naveo da je logor postao neka vrsta pripremne “vazdušne banje” za one Srbe koji su izabrani da budu “donori organa”.
Smit je pojasnio da su u provjeri navoda svjedoka o mjestu lokacije masovne grobnice dalje nastavili da voze kroz šumu sve dok nisu ugledali izvor.
“Skrenuli smo kamionima desno i nizbrdo nekih 50 metara, gdje se nalazilo ogromno slomljeno ”tropsko” drvo, koje je obilježavalo ulaz u šumu. Svjedok priča da su ovdje zaustavljali vozila i da su odavde nosili srpske leševe niz padinu u šumu. Tamo ih je čekao Enver Cokoli iz obavještajne službe ŠIK”, naveo je Smit.
Prema riječima svjedoka, bilo je iskopano 15 velikih jama i ubacivali su po dva leša u jednu jamu.
“Jame-grobnice su bile sakrivene iza oboda šume, ulazeći u šumu od dva do 15 metara duboko, u pravoj liniji”, napisao je Smit.
U izvještaju slijedi prepiska, do koje je Smit došao, između šefa forenzičara UNMIK Hoze Pabla Baraibara i izvjesnog Klinta, koja je označena kao “veoma povjerljiva”.
Baraibar je, kako je naveo, želio da Klintu ukratko izloži dokaze sakupljene u posljednjih godinu dana, a koji se tiču sudbine nestalih Srba i drugih koji su kidnapovani ili “nestali” na Kosovu i u Albaniji.
“Kompletna slika o tome šta se precizno desilo tim ljudima, kada i zašto, još nije potpuno uobličena. Ali, imamo više (uglavnom zaštićenog identiteta) svjedoka koji su izjavili da su otmičari u bliskim vezama s OVK držali između 50 i 300 ljudi zatočenih na lokacijama u blizini Tropoja i Kukeša (Bićaja)”, naveo je Baraibar.
On je dodao da su ti ljudi, uglavnom, bili Srbi sa Kosova i Metohije.
“Prema istim izvorima, neki od zatočenika su bili još živi i zatočeni u Albaniji sve do kraja ljeta 2000. Ova informacija je bazirana na izjavama ovih svjedoka”, rekao je Baraibar.
On je naveo da su tri čovjeka (nižerangirani pripadnici OVK) potvrdili učešće u transportu Srba sa Kosova i Metohije u Albaniju, u najmanje šest različitih prilika, počevši od juna 1999, a dva svjedoka su takođe prebacivala manje grupe zarobljenika sa lokacija u sjevernoj Albaniji u napuštene kuće u blizini Burela, u centralnoj Albaniji.
Drugi svjedok, opisan takođe kao “običan vojnik OVK”, prijavio je da je vidio zatočene Srbe na lokaciji u blizini Tropoja, u ljeto 1999. godine.
Drugi “obični operativac OVK” opisao je Srbe zatočene u selu na kosovskoj strani granice na putu za Tropoje. On je izjavio da su po njegovom povratku u to selo i septembru 1999. godine, većina tih Srba bila prebačena u Albaniju.
Jedan kosovski Albanac koji je bio zatočen u bazi OVK u Kukešu, izjavio je da je tamo vidio tri srpska civila koja su potom prebačena u Burel, gdje je postojao albanski zatvor opremljen medicinskom klinikom.
“Taj zatvor je korišćen kao komanda OVK i indikativno je da je bliski saradnik Hašima Tačija ljekar Šaip Mulja imao ”kancelariju” na toj lokaciji”, naveo je Baraibar.
Prema njegovim riječima, u vrijeme kada su Srbima nasilno odstranjivani unutrašnji organi na ovom području boravio je i australijski hirurg Kreg Jurišević koji se oružjem borio na strani OVK i “koji se hvalio u australijskim medijima da je ranjenim Srbima prekraćivao muke metkom iz vatrenog oružja – veoma čudne i podudarajuće okolnosti”.
“Jedan bivši viši oficir OVK takođe je potvrdio postojanje ilegalnih zatvora u sjevernoj i centralnoj Albaniji”, dodao je Baraibar.
On je napisao da su tri svjedoka koja su učestvovala u transportu zarobljenih Srba sa Kosova i Metohije u Albaniju izjavila da su dobila čudno naređenje, da ne smiju da povrede zarobljenike, naročito ne abdomen ili torzo oružjem ili bilo kakvim čvrstim predmetima.
Dvojica svjedoka su izjavila da su po isporuci Srba u zarobljeničke logore, oni (Srbi) pregledani da li imaju modrice, da bi se ustanovilo da nisu fizički maltretirani.
“Srbi koji su odvođeni živi u Albaniju većinom su bili muškarci civili starosti između 25 i 50 godina”, naveo je Baraibar.
Prema njegovim riječima, tri svjedoka su opisala dva albanska doktora, čija imena je dostavio, koja su bila prisutna u ilegalnim zatvorima u sjevernoj i centralnoj Albaniji.
“Dva svjedoka su navela da su oni i najmanje još jedan doktor Arapin pregledali zarobljenike i ostalima izdavali naređenja. Svjedoci takođe izjavljuju da su doktori vršili medicinska testiranja na zarobljenicima, ali kažu da nisu lično prisustvovali tim radnjama. Dva svjedoka su nam potvrdila da su nad zarobljenicima rađena ultrazvučna medicinska ispitivanja”, pojasnio je Baraibar.
Dva svjedoka, dvojica od tri pratioca na transportu zarobljenih Srba, opisala su vožnju zarobljenika iz ilegalnog zatvora kod Kukeša (Bićaj) do druge lokacije u Burelu. Oni su detaljno opisali kuću gdje su zatočenici odvođeni.
“Treći svjedok, viši oficir OVK nam je dao skoro identičan opis te kuće. Jedan od pratilaca, koga ću ovdje nazvati ”M” nas je naveo precizno da nađemo tu kuću, koja se potpuno uklapala u ovaj opis. Tada smo fotografisali inkriminisanu kuću i pokazali drugom svjedoku ”A” zajedno sa deset drugih sličnih kuća”, dodao je Baraibar.
On je napisao da je svjedok “A” identifikovao inkriminisanu kuću, kao lokaciju gdje je vršio isporuke zarobljenih Srba krajem ljeta 1999, pa sve do kraja ljeta 2000. godine.
”M” i ”A”, koje smo sreli putem različitih izvora, i ne poznaju jedan drugog, izjavili su da je inkriminisana kuća kod Burela bila opremljena medicinskom opremom, koja je korišćena za vađenje organa iz tijela zatočenih Srba. ”M” je izjavio i da mu je to potvrđeno i od drugih koji su bili na toj lokaciji, dok nam je ”A” opisao glavnu prostoriju u kući i snažan ”bolnički” miris, za koji vjeruje da je bio anestetik”, istakao je Baraibar.
Prema njegovim riječima, treći svjedok, bivši viši oficir OVK opisao je kako je ta improvizovana klinika, korišćenjem medicinske opreme ukradene iz bolnica i klinika sa Kosova i Metohije, uspostavljena u centralnoj Albaniji, da bi se potom koristila za vađenje organa iz tijela zatočenih Srba.
Tri svjedoka su navela da su ljudski organi voženi na aeorodrom Rinas kod Tirane, oko dva sata vožnje od inkriminisane kuće, i potom avionom u Istanbul.
Ti svjedoci su takođe potvrdili da su ljudski ostaci zakopavani iza kuće i na još nekoliko lokacija u blizini.
“Svi naši svjedoci su izjavili da su ovu ”operaciju” organizovali srednje rangirani i viši funkcioneri OVK. Ipak, svega nekoliko svjedoka usudilo se da imenuju te funkcionere koji su bili prisutni kada su zarobljenici sakupljani na Kosovu”, napisao je Baraibar.
Prema njegovim riječima, jedno od imena koje se pojavilo je bio Ismet Tara iz Orahovca.
Tri svjedoka su potvrdila da su videla medicinska dokumenta sa zdravstvenim detaljima nekoliko zarobljenika. Jedan svjedok, viši oficir OVK, potvrdio je da su ti dokumenti bili ključni u “trgovini organima” i da su korišćeni da bi se usklađivali “donori” sa klijentima-pacijentima van zemlje.
“Tri svjedoka su opisala kako su leševi Srba prebacivani sa Kosova i Metohije u Albaniju, da bi se sakrili dokazi o ubijanju civila. Jedan od tih svjedoka je lično učestvovao u tim radnjama”, navodi se u Smitovom izvještaju koji se u ovom dijelu završava tekstom “Kraj šifrovane poruke”.
