Iako sam se trudio da se ne miješam u, biću slobodan da ga nazovem, medijski cirkus kojem svjedočimo već danima, imam jaku potrebu da se oglasim, jer znam da bi moj otac beskompromisno reagovao na ovakve stvari.
Sramota me je iz više razloga. Sramota me je ponašanja čovjeka koji predstavlja grad u kom živim i koji je jedan od rijetkih odlazaka u Banja Luku iskoristio da, umjesto da ponudi rješenja, dodatno produbi jaz i zatvori vrata saradnje. Isto tako, sramota me je i izjava koje su se mogle čuti o mojim Bijeljincima, o mojim Sembercima.
Istočno-bosanski korpus je za stvaranje naše Republike Srpske dao skoro 2000 života. Od tog broja stradalih, najviše je upravo boraca iz Semberije, a da ne govorimo o broju ranjenih.
U Gardi “Panteri”, čiji je komandant bio moj otac, LJubiša Savić Mauzer, više od 100 boraca je položilo život u temelje Srpske, a oko 800 je ranjeno.
Na kraju, iako ne u ratu, moj otac je izgubio život za Srpsku u miru.
Kao neko ko ne želi tenzije i uvijek apeluje na važnost jedinstva, smatram da građani Semberije i naši borci i njihove porodice, zaslužuju izvinjenje.
Poznajem LJubišu Ćosića i vjerujem da mu nije bila namjera da uvrijedi građane, a posebno ne semberske borce. Ipak, ne ulazeći u dalju polemiku u kom kontekstu je data izjava i šta je bio njen cilj, pozivam ga da uputi izvinjenje građanima Bijeljine i stane na kraj daljem produbljivanju ove teme i podjeli građana.
