– Život poljoprivrednih proizvođača uopšte nije lak, ali ti ljudi su pravi borci i veliki radnici koji zaslužuju ogromno poštovanje i uvažavanje – kaže diplomirani inženjer poljoprivrede iz Bijeljine Jovana Kovačević, koja se kroz svoj rad u poljoprivrednoj apoteci svakodnevno susreće sa poljoprivrednicima.
Jovana je odrasla na selu, sa roditeljima koji se bave poljoprivredom. Iz velike ljubavi prema selu upisala je Poljoprivredni fakultet u Bijeljini i kako kaže, nije se pokajala. Voli posao kojim se bavi, a najponosnija je što danas može da pomogne svojim roditeljima, stečenim znanjem i savjetima koji se odnose na poljoprivrednu proizvodnju.
– Odlučila sam se za Poljoprivredni fakultet kao osoba koja je odrasla na selu, u Balatunu. I danas sam, naravno, vezana za selo. Moji roditelji se, inače, bave poljoprivredom. Kroz odrastanje uvijek sam bila tu za njih, da im pomognem.Takođe, na moju odluku uticalo je i to što je Fakultet bio u Bijeljini, pa sam mogla da ostanem ovdje i da nastavim da pomažem roditeljima. Sada mogu da kažem da nisam pogriješila. Naprotiv, radim posao koji volim. Naročito mi je drago što je moj otac ponosan na mene, a moram da kažem i da je spreman da posluša moje savjete – sa ponosom ističe Kovačevićeva.
Kada je počela da radi u poljoprivrednoj apoteci u Crnjelovu Jovana se susretala sa jednom dozom nepovjerenja, ali, kako kaže, danas je situacija potpuno drugačija.
– Ono što je činjenica i to neću da krijem, na početku moga rada u apoteci poljoprivredni proizvođači su mi slabo vjerovali. Iznenađeni su bili što je ženska osoba sada tu, tražili su moje kolege. Međutim, vremenom smo izgradili zaista dobar i divan odnos – kaže Kovačevićeva, koja ističe da je upravo kroz svakodnevni kontakt sa poljoprivrednim proizvođačima, ali i kroz svoje odrastanje, mogla u potpunosti da sagleda život na selu.
– Kroz svoje odrastanje, a i danas kroz posao, mogla sam da vidim da tim ljudima uopšte nije lako. Ti ljudi se trude i bore. Nije im nimalo lako da zarade novac i opstanu, ali zaista su veliki borci. Često sa njima razgovaram i mnogo se žale na svoj položaj. Žale se, nije im lako, ali se bore. Drago mi je da vidim takve ljude. Nažalost, takvih osoba će biti sve manje -navodi Kovačevićeva.
Ona smatra da selo može imati bolju budućnost samo akobude postojala iskrena namjera i stvarna želja da država stane iza poljoprivrednog proizvođača, da mu pomogne i da ga podrži.
– Uprkos svim izazovima koje bavljenje poljoprivredom nosi sa sobom, kao i život na selu, zaista bih voljela da selo nastavi da živi. Isto tako, moram da naglasim da država treba da staneiza ovih ljudi i pruži im neophodnu pomoć i podršku. Između ostalog, tu mislim na veće podsticaje i to, prije svega, na podsticaje za male poljoprivredne proizvođače, zatim program finansijske podrške mladim ljudima na selu, ali i niz drugih mjera. Jednostavno, neophodno je da vratimo vjeru u budućnost naših sela – poručuje Kovačevićeva.
